IF YOU NEED TO CALL 911 BUT ARE SCARED TO BECAUSE OF SOMEONE IN THE ROOM, dial and ask for a pepperoni pizza. They will ask if you know you’re calling 911. Say yes, and continue pretending you’re making an order. They’ll ask if there’s someone in the room.
You can ask how long it will take for the pizza to get to you, and they will tell you how far away a dispatcher is.
My flat-mate’s date for the night was almost as drunk as her. She had passed out in her room and locked the door. He refused to leave because he wanted to have sex. He also demanded food because he was dealing with “whiskey dick”. He didn’t like the lack of food in the fridge. I called 911, did the stuff stated above, and he was getting PISSED about how long the “order” was taking. He took my phone, demanded they “hurry the fuck up”. Police arrived two minutes later, arrested him, and helped me file a police report. Pressing charges wasn’t necessary because he had warrants on him from THREE different states for the very thing he planned to do to me. Several months after this happened one of the officers informed me he was charged with two felonies because he crossed stay lines, and will be serving no less than 35 years in prison. The officer ripped into my flat-mate about her bringing home complete strangers, while drunk, knowing full well this shit could happen.
This was 14 years ago.
Do the pizza order, do it as calmly as you can. The dispatcher I spoke to said things like this:
“If he’s drunk say you want mushrooms.” I said I want extra mushrooms.
“If he’s threatening you with sexual assault say you want onions.” I said I want onions.
She went like this with different toppings and sauces for a description of him, like pineapple if he’s blonde, black olives if he’s tall, extra large if he’s tall, etc.
They’ve heard this sort of coded call before. They’re trained for it. They will understand what you’re saying. Order the pizza.
Really though. I’m in training for dispatch and this was one of the first things they taught us. Pretend you’re talking to a friend or relative, pretend you’re ordering pizza, we’ll figure it out. We’ll word questions so you can answer in an easy, casual way. Please, just make the call and we will do everything we can to help you.
Shvatis da sa osobom sa kojom si imala toliko tema, sada cutis dok ispijate kafu, na koju ste se jedva naterale da odete. A pre niste mogle da se rastanete i pile bi po pet kafa, samo da jos malo pricate.
Shvatis da osobu sa kojom si delila paklu cigara, sendvic u skoli, cokoladicu, sok, misljenja, tajne, vise ne poznajes.
Shvatis da vec neko vreme, na silu razgovaras sa njom.
Shvatis da gubis prijatelja, a ne znas zasto.
Onda se setis svega, tajni, pijancenja, ludovanja.
Onda se setis da te je pazila i branila kad god napravis neko sranje.
Setis se svih tih prica o pravom prijateljstvu.
Setis se onog, zauvek.
Setis se koliko si puta kasnila kuci jer ste zaboravile na vreme.
Setis se kako ste bezale kroz prozor za reprizu nove godine jer vas nisu pustali da izadjete.
Setis se plakanja na skolskom jer ste bile povredjene u ljubavi. Setis se smeha na trgu i pogleda ljudi u fazonu “ove nisu normalne”,
Setis se planova, setis se “kumovanja”.
A onda kao sama, opali te cinjenica da za njen najvazniji dan, ti neces biti pored nje, neces svedociti u opstini toj ljubavi. Bices negde tamo u desetom redu, jer ces ispostovati poziv, a neces zeleti da budes tamo.
Setis se svega i ne znas zasto to sve prestaje,
Zasto posle toliko vremena, gubite ono sto ste cuvale od svih.
Onda se zapitas da li si ti kriva, pa ponovo prelistavas secanja, a bole te i previse.
Onda shvatis, da je jednostavno tako, da ne mozes da menjas stvari.
Shvatis da jednostavno ne gledate na svet istim ocima.
Odlucila sam da sredim neke stare kutije. U koje sam stavljala sve te neke stvari koje su mi bile drage, razne papirice, na kojima sam pisala neke datume, kojih se danas i ne secam, nisu mi jasni, ne mogu da se setim ni za sta su vezani.
Masa starih udžbenika iz srednje skole. A na njima potpisi nekih ljudi, koji su mi tada bili mnogo dragi. A danas ih skoro ni ne pozdravim. Odrasli smo, vise se ne razumemo kao u tim bezbriznim srednjoskolskim danima.
Delovi nekih ulaznica za razne zurke i koncerte. I secam se svake. Secam se koliko sam tada bila detinjasta i luda. Koliko sam volela sve te koncerte i zurke. I sve te ulaznice, nekad su bile zalepljene na zidu moje sobe, pa kako istekne godina i dodje nova, skidam ih i stavljam u kutiju koja je samo za njih.
A onda naletim na prvu ulaznicu sa prvog derbija koji sam gledala. Tad sam prvi put drhtala kao prut. Dok sam putovala za Beograd i izgubljena trazila stadion. Dok su me ljudi cudno gledali u crno belom dresu. Secam se da kad sam ugledala taj hram fudbala, srce je brzo kucalo. Secam se huka sa juga i naleta emocija.
U istoj kutiji nalaze se i prve zice sa gitare koje mi je kupio neko mnogo drag. Koje su vremenom se istrosile i pukle. Danas retko sviram, trzaj mi para srce. Danas te osobe vise nema. Negde sa neba nadam se da gleda.
Onda nadjem kasicice iz kafica, koje smo moja najbolja drugarica i ja redovno skupljale kad idemo pre skole u kafic. Danas ih vise ne skupljam, cak i ne pogledam da li ima kasicica kad narucim kafu. Danas pijem gorku. Danas, ona mi vise nije najbolja drugarica, posle mnogo godina.
U jednoj od kutija, nalazi se i veliki papir sa jednim datumom. Papirici na koje sam prepisivala njegove poruke. I secam se kako mi je tada bilo. Kako sam bila srecna. Danas, ni on vise nije moja ljubav. Danas smo odustali od nas. Izgubili smo snagu da se borimo.
Danas neki novi ljudi su oko mene. Danas neke nove ljude volim, volim neki novi vole mene. Danas se upravo bojim da i oni ne postanu samo secanje.
Tako se cudno osecam.
Kao da sam zarobljena između juce i sutra. A danas, nikako da uhvatim vazduh. Nikako da prodje. Nikako da se vratim u stvarnost.
I cudna su secanja. Posle njih covek se retko vraca u realnost.
I tezak je vazduh.
A moras dalje. Danas. Sad. Odma.
597
